Ovaj trajekt polazi iz grada Tarifa, koji je najjužnija točka Španjolske, a udaljen je 100 km od Algecirasa. Ali do Tarife nećete morati sami – cijena karte uključuje prijevoz do njezine glavne luke, gdje ćete biti sigurno ukrcani na željeni trajekt.
Što se tiče troškova, cijena ulaznice nije jako “grizla” – samo 42 eura. Barem za Europu nije jako skupo.
Prije ukrcaja potrebno je proći graničnu kontrolu i dobiti žig o odlasku. Kod mene je sve prošlo brzo i bez suvišnih pitanja, kao i kod mnogih drugih – izlazak iz Europe nije ulazak, gdje se može i trepnuti. I mnoge druge nisu priveli, žigosali i pustili.
Zatim smo počeli roniti u trajekt.
Ono što mi se nije svidjelo na ulazu je mali ormarić s tri police za kofere. Naravno, u njega nije stalo sve, a kako mi se nije baš žurilo, torbe sam morao staviti tik do njega, naslonjen na zid.
A onda smo se ukrcali.
Bila je tu prostrana dvorana, nekoliko barova s kavom, hranom i pićem s obje strane, te hrpa ljudi od kojih su neki već bili u redu za drugu, marokansku graničnu kontrolu. Tamo su lupali još brže nego na španjolskoj kontroli – Marokanci su Marokanci. Pametni momci.
Nakon što smo dobili žig za ulazak u Maroko, iako u njega još nismo ušli, svi su krenuli zauzeti slobodna mjesta – bilo ih je na pretek u prostranoj dvorani. Sjedio sam kraj prozora i gledao.
Krenuli smo. Dan je bio vedar i vruć, Španjolska se polako počela otapati u tajanstvenoj izmaglici, njezina obala postajala je sve manje vidljiva, u duši mi je bilo pomalo tužno – završila je Europa u kojoj sam proveo gotovo godinu i pol dana, i ostao negdje tamo, s druge strane Gibraltarskog tjesnaca.
Pa ništa, Maroko sam svih ovih godinu i pol dana čekala s djetinjom zebnjom, a kroz cijelo to razdoblje opetovano sam se mentalno vraćala u jednu od meni najdražih istočnjačkih zemalja, koju sam prvo odlučila posjetiti na preporuku potpuno od prilika.
Tako je moja čežnja za Europom brzo splasnula. I priznajem, nije mi puno nedostajao – nije mi se ni posebno svidio. U jednom od sljedećih članaka ispričat ću vam više o svom putovanju tamo – nemojte ga propustiti!
Što se Gibraltara tiče, u nekom trenutku smo izašli na otvoreno more, a obale se uopće nisu vidjele. Bio sam jako iznenađen, jer sam mislio da je to samo 14 kilometara (to je broj koji su mi Marokanci uvijek govorili). Ali činilo se 2,5 puta duže.
Plus, do Tangiera, najsjevernije luke Maroka, plovili smo najmanje sat vremena. Dobro, možda 50 minuta, ali ne manje. Općenito, sve je bilo prilično udobno, bez dodatnih usluga na brodu.
Prije ili kasnije, jaki valovi bi pogodili Gibraltar (jer je to mjesto gdje se Sredozemno more susreće s Atlantskim oceanom). Došli su sasvim neočekivano, a isto tako neočekivano počela sam osjećati vrtoglavicu. Nikad prije nisam primijetio tako nešto.
U svakom slučaju, nakon otprilike sat vremena ukazale su se bijele džamije i zgrade drevne Medine Tanger. Odmah sam osjetila toplinu kako mi se širi u grudima – konačno dugo očekivani Maroko.
Sjećam se osjećaja koji sam imao nakon što sam s trajekta izašao na pristanište u Tangeru – kao da mi je duša sjela na svoje mjesto. U Europi sam se, iz nekog mističnog razloga, uvijek osjećao izvan mjesta.
Čudan je to osjećaj. Nije uzalud Zapad nazvan “bez duše” 🙂
Ovo je priča o mom prelasku Gibraltara na trajektu iz Španjolske u Maroko.